Razgovor s Koradom Korlevićem o godini koja je prošla — o Danici, umjetnoj inteligenciji, Mjesecu, dronovima i o tome što nas zapravo spašava.
Razgovarao: Ivica Šuran
Nije pet i pol u srijedu, kao inače u našoj radijskoj emisiji, nego nedjelja navečer — ali i dalje smo pod zvijezdama. Korado Korlević, čovjek koji je s Višnjana desetljećima otkrivao asteroide i naučio tisuće djece gledati u nebo, i ja već godinama zajedno prolazimo kroz ono što se u svemiru dogodilo. Ovaj put ne za radio, nego za Istarsku danicu — i tek sam ovih dana, razmišljajući o tom razgovoru, prvi put stvarno čuo naslov godišnjaka. Danica: zvijezda koja najavljuje dan.
Korado, Danica je zvijezda koja najavljuje jutro. U Istri to ime ima i dublje značenje, za istarski puk to je više od planeta na nebu.
Danica ti nije bitna kao planet. Ona je prva zvijezda koja se vidi, iskra koja pali vatru. Danica je svadbenica — ona najavljuje novo vrijeme. A ovo novo vrijeme koje sada dolazi, iskreno, najbolje bi bilo prespavati ili preskočiti.
Mi izlazimo u knjizi, na papiru. A novi naraštaji ne čitaju novine, ne slušaju baš ni radio — razgovaraju s chatbotom i gledaju kratke videe. Kako s nekom novom Danicom doći do njih?
Treba ti novi medij. Istarska danica morala bi imati svoju prisutnost tamo gdje su oni — ne mora to biti TikTok, ali nešto tog tipa: vijesti od tri minute, ako ne svaki dan, onda barem jednom tjedno. To je potpuno nova vrsta prisutnosti.
Ali prije toga trebaš imati nešto drugo: ideju što tim mladim generacijama uopće želiš reći i na koji način. Kad bismo mi to danas znali, ja bih radio druge stvari, ne Istarsku danicu — sve bih edukacijske programe prebacio tamo gore. Mi jednostavno nismo sigurni kako otvoriti ta vrata uma i doći do te generacije. Za početak, ta generacija nije jedinstvena.
No budimo iskreni: kad se Istarska danica pojavila, jesu li je svi čitali? Nisu tada svi ni bili pismeni. Takav oblik komunikacije uvijek ide prema ljudima koji mijenjaju svijet, a to nisu svi. To su oni koji su spremni zavrnuti rukave i prionuti poslu. Koliko je posto ljudi nekad čitalo Danicu, toliko je danas mladih spremno preuzeti odgovornost. Ako dođemo do deset posto — mi smo presretni.
Ako gledamo godinu koja je prošla — meni, kao čovjeku iz informatike, obilježila ju je umjetna inteligencija. S njom provodim šest, osam, deset sati dnevno; pisanje programa više nije isti posao kao prije dvije godine. Nakon industrijske i digitalne revolucije, jesmo li u trećoj? I kamo to vodi?
Da budem iskren: ovo nije revolucija, ovo je propast. Mi smo prepustili milijarderima da upravljaju nečim što je istodobno najveća šansa i najveća prijetnja čovječanstvu.
Kad pogledaš dvadeset i pet scenarija budućnosti koje su napravili stručnjaci s MIT-a, nema nijednog dobrog. Nema scenarija u kojem bi rekao: evo, sad čovjek ima priliku rasti. Umjesto toga pitaš se hoćemo li postati kućni ljubimci strojeva, hoće li nam se sposobnosti svesti na to da znamo podmazati generator da ne stvaramo probleme, idemo li u nešto što se zove tehnofeudalizam ili — još gore — tehnotiranija. Orwellova 1984., samo što Veliki brat više nije čovjek nego stroj. Nema lijepog scenarija zato što utrka u naoružanju ne dopušta da se itko zaustavi.
S druge strane, nemoguće stvari postale su moguće. Kod nas u Tićanu upravo je dvadeset i četvero studenata sa Sveučilišta u Washingtonu dobilo zadatak da u deset dana, počevši od nule, uz pomoć umjetne inteligencije i dva robotska teleskopa — jednog našeg i jednog u Čileu — ponove četiristo godina razvoja astronomije. I uspjet će — jer će pomoć umjetne inteligencije biti ključna da se to uopće može. Prije nekoliko godina to bi bilo nezamislivo. Oni samo trebaju znati napisati što žele napraviti.
A ako to dovedemo do kraja: i mi smo kibernetički sustavi koje programira DNK. Razlika je samo u tome što smo mi od slane vode, pa se naš “softver” piše na drugi način. Ali isto smo strojevi koje se može programirati — preko bolesti.
Ono što se u praksi događa jest da i oni koji napadaju i oni koji se brane koriste iste alate — pa se onda strojevi bore protiv strojeva. Iz iskustva mogu reći da je obrana danas puno bolja nego prije, iako je napada sve više. Veliki Armagedon možda još ne dolazi, ali stvari više nisu pod kontrolom kao na početku.
Problem nije u tome što ti alati rade — nego što se uče. U zadnja dva mjeseca dvaput smo imali slučaj da je sustav umjetne inteligencije pobjegao iz “kaveza” u kojem smo ga držali. I to na načine koji su toliko originalni da ih nitko nije predvidio: nisu smjeli pisati datoteke, pa su razvili vlastiti jezik kraticama u imenima datoteka. Shvatili su da nisu sami, nego da ih je više, i ujedinili su se.
To više nema veze ni s matematikom ni s informatikom. To je evolucija. Tako reagiraju bakterije kad su pod napadom antibiotika ili kad su negdje zatvorene pa moraju pobjeći. Ono što gledamo su evolucijski algoritmi — a to je nešto puno starije od informatike.
A onda se pitaš što se dogodi ako se takav sustav odluči isprobati na bankama. Jednog jutra otkriješ da ti je na računu nula eura — i da svaka banka u Hrvatskoj ima nula eura, i Europska središnja banka ima nula eura — jer je nekoliko desetaka takvih programa, povezanih negdje na internetu, htjelo vidjeti može li to napraviti.
Vratimo se astronomiji. Ove su godine ljudi ponovno letjeli oko Mjeseca — pola stoljeća nakon Apolla. A meni se čini da je ta vijest prošla kao da se nije ni dogodila. 1968. nije bilo čovjeka koji to nije pratio; danas bi malo tko znao reći što se zapravo dogodilo.
Kratki odgovor: da. Za početak, ono što su napravili slabije je od Apolla 8. Apollo 8 ušao je u orbitu oko Mjeseca, kružili su, fotografirali. Ovi nisu bili u orbiti nego su napravili let u luku oko Mjeseca — tako da, ako motori zakažu, gravitacija sama vrati brod kući. Zaletjeli su se, obletjeli Mjesec i pali natrag prema Zemlji.
A sam put bio je, u svakom pogledu, katastrofa. Prvo im se pokvario zahod — i sad ih četvero deset dana u prostoru veličine automobila, bez zahoda. Romantika. Kad su se vratili, jedan je odmah dao otkaz i rekao da više neće biti astronaut.
Za javnost je to bila jedna mala vijest: NASA je nešto poslala gore, neki ljudi se muče, hoće li ih toplinski štit izdržati pri povratku jer se pri toj brzini još nije isprobao. Ljude to više ne zanima. Šezdesetih je postojala samo televizija, i to crno-bijela ili nikakva, i nije bilo drugih stvari. Danas kad upališ televiziju ili internet, količina sadržaja je takva da moraš jako dobro razmisliti hoćeš li uopće nešto gledati.
Amerikanci su uvjereni da će 2027. sletjeti na Mjesec. Nekad su se natjecali s Rusima, sad s Kinezima. Tko prvi vraća čovjeka na Mjesec?
Po meni Kinezi. I ne samo to — prvi uzorci s Marsa koji će stići na Zemlju bit će kineski. Europa gleda sa strane i gaji svoju nesposobnost. Amerika je velika sila koja je pedeset, sedamdeset godina upravljala svijetom, a sada se povlači, uvlači u sebe i nestaje. Tehnološki Kina to može napraviti — pitanje je samo hoće li njihova politika to dopustiti.
Prošle su godine dronovi na tlu potpuno promijenili ratovanje. Ne samo dronovi s umjetnom inteligencijom, nego dronovi sami po sebi. Pješadija, bombarderi i lovci više ne odlučuju — odlučuje igračka koja košta manje od tisuću eura. Dosad je iza nje stajao čovjek s upravljačem, od danas više ni to. Kako je tehnologija koju smo poznavali kao igračku promijenila rat?
Zato što je svaka tehnologija ujedno i alat i oružje. Nož je fenomenalan za rezati kobasicu, ali je i oružje. Dron smo razvili kao nešto izvrsno za snimanje, i ta se stvar razvijala i smanjivala — i sad imamo nešto jako, jako opasno, koje se i dalje smanjuje.
Kako izgleda napad budućnosti? Priroda nam to već pokazuje: košnica stršljenova. Zamisli da netko ima kontrolu nad njom i da svakom stršljenu može reći: idi i nađi Peru, Đuru, Korada, Ivicu. Sljedeći korak su milijuni mikrodronova koje pustiš na grad i koji love točno određene ljude, po imenu i prezimenu.
Strah koji je nakon Drugog svjetskog rata izazivala atomska bomba danas se seli u tu mikrosferu. Od malih dronova teško se sakriti.
Od dronova se možeš sakriti — upravo atomskom bombom. Napraviš jako malu, a elektromagnetski impuls koji nastane ugasi svu elektroniku, sve generatore, svu struju u krugu od stotina kilometara, i sve to popada na tlo. Jest da si malo ozračen — ali si živ.
Starship i Starlink stalno su bili u našoj emisiji. Vlasnik SpaceX-a odlutao je u politiku, tvrtka je počela posustajati, a konkurencija raste. Ali ono čemu smo svjedočili prošle godine jest da se svemirska tehnologija sve više razvija kod malih tvrtki, a ne samo kod velikih država.
Apsolutno. Evo, ovih dana Japanci su prvi put uzletjeli i sletjeli svojom raketom u jednom komadu. Kinezi su to napravili nekoliko puta. Njemačka je tvrtka iz Norveške lansirala prvi europski privatni nosač satelita, a sljedeći im je cilj da im se raketa i vrati na tlo.
Ta automatika — mogućnost da nešto programiraš, da imaš male motore koji koriste iste magnete kao i dronovi — omogućava da to danas napravi gotovo svatko. Studenti na sveučilištu u Münchenu igraju se raketnim motorima u krugu fakulteta; jedino su profesori u panici kad ih idu paliti.
Kad bismo imali više djece i studenata koje to zanima, i mi bismo u Istri mogli napraviti raketu koja poleti i sleti — negdje na Kamenjaku, gdje nikome ne smeta i gdje se ništa ne dogodi ako nešto pođe po zlu.
Za kraj, Korado, koju sliku staviti uz ovaj razgovor? Pomrčinu Sunca, koja je iz Istre bila najbolja u Hrvatskoj? Starship koji pluta u oceanu? Zemlju koja s Marsa nestaje iza Fobosa? Što je obilježilo 2026., a da nije umjetna inteligencija?
Pomrčine — one su bile fascinacija naših predaka. Starship koji pluta okolo, to je Muskova priča o tome koliko će milijuna potrošiti i pitanje je treba li mu to uopće.
Ali stavi nešto iz Istre. Stavi djecu iz vrtića koja se zabavljaju i kojima je to dobra priča. Jer ako gledamo u budućnost, sve ovo o čemu pričamo nije bitno ako nemaš ljude. Ljudskost je ono što trebamo tražiti. Strojevi se razvijaju brzinom koja je strašna, a ljudskost razvijamo slabo — ista nam je, ili čak luđa, nego prije pedeset godina. Zato stavi djecu. Ona su nada.
Korado Korlević vodi Zvjezdarnicu Višnjan i Višnjansku školu astronomije. Emisija “Pod zvijezdama” emitira se na Radio Istri.